Kuća dubašljanske baštine

Stara je ruralna kuća građena polovinom 19. st. kao objekt namijenjen za dvije obitelji. Svjedoči o skromnosti života ljudi u Dubašnici koji su se uglavnom bavili poljoprivredom i stočarstvom. Zidana je od lomljenog kamena sa žbukom od vapna i lokalnog pijeska te pokrivena kupom kanalicom. Kuća nije imala vlastitu šternu (cisternu za vodu). U prizemlju su bile dvije odvojene (sad spojene) konobe, a sa zajedničke balature ulazilo se u dvije zasebne stambene jedinice. U konobu se ulazilo kroz pretprostor, voltu. Tu su bila spremljena kola – voz te bačve za vino i rakiju, a također se i sušio sir. Balatura je u stvari svod volte, a takav kompliciran način gradnje osiguravao je hladnu konobu u koju baš nikad nisu dopirale zrake sunca. Na balaturu se dolazilo vanjskim stubištem, na njoj se živjelo, tu se sušila roba, a večeri su se provodile u razgovorima. U lijevoj je kući bilo ognjišće bez dimnjaka, dok je desni prostor bio bogatije uređen. Tu je kamenica kraj krušne peći, ognjišće s dimnjakom te dograđena spavaća soba na drugom katu. Uz zajedničku kuću bio je prigrađen manji svinjac, pokriven slamom.

Danas se kuća uređuje kao Interpretacijski etnografski centar – svjedok života i običaja u Dubašnici. U njemu će djelovati i radionice tradicijske gastronomije, zaboravljenih vještina, tradicionalne glazbe i glagoljice…

U dvoru ispred Kuće dubašljanske baštine postavljena je bista prof. Ivana Milčetića (1853. –1921.), sina ovoga kraja. Bio je povjesničar književnosti, dijalektolog i filolog, bavio se poviješću, folklorom i običajima rodne Dubašnice. Stručno je obradio stare glagoljske rukopise u poznatom djelu Hrvatska glagoljska bibliografija iz 1911. godine.